Na granicama Orijenta: predstave o Srbiji u engleskim i američkim putopisima između dva svetska rata
Book (Accepted Version)
Metadata
Show full item recordAbstract
Ova knjiga je rezultat istraţivanja slika Srbije, načina na koji je ona diskurzivno i simbolički proizvoĎena u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Drţavama, zemljama koje još uvek dovodimo u vezu sa tehnološkim napretkom, ekonomskom i socijalnom stabilnošću, otkrivajući tako predstavu Zapada koja dominira u samoj Srbiji i u drugim delovima Balkana. Naizgled nerazmrsivi problem pozicije Balkana i Srbije u njegovim geosimboličkim okvirima, bio je jedan od podsticaja za pokretanje ovog istraţivanja. Kao ‟tradicionalna‟, uvek aktuelna, primarno politička tema, Balkan i sa njim povezani balkanizam, balkanistički diskurs, a u njega smeštena balkanizacija ili balkaničnost i dalje su geosimbolički problemi, oni na koje kao da nema konačnog odgovora, ali koje je vaţno pokrenuti, kako zbog naučnog značaja, tako iz političkih razloga. U proteklih tridesetak godina, iznutra, kroz kanale socijalizacije naglašavana je čas vaţnost geografske pozicije koju Balkan zauzima, čas simbolička i politička neutr...alnost koja iz nje proizilazi, a ona je, istovremeno, označavala i stalnu izloţenost neprijatnim istorijskim dogaĎajima koji su pak, kao da je reč o nekakvom procesu individualnog razvitka doprineli simboličkom, političkom i kulturnom usavršavanju balkanskih zemalja i njihovog stanovništva. Kao posebnost se izdvajao kako nesigurni status granice, tako afirmativno odnošenje prema ambivalentnosti identiteta. Ponekad se o Balkanu govorilo kao o geografskoj odrednici: on je povlačio diskurse poput snage, kulturne mešavine, hrabrosti, etničkog šarenila, ponekad su diskursi o ovoj geosimboličkoj odrednici dobijali novu boju i novo značenje. Početkom devedesetih godina, to više nije bilo obično poluostrvo, gubeći geografsko, dobijalo je sve jača simbolička značenja. Balkan je postajao oznaka kulturne pripadnosti, privlačeći značenja poput netrpeljivosti, mrţnje, represije, totalitarizma, sankcija, bede, prljavštine. Tako je jedan jedan deo Evrope, postajao čas ambivalentan, čas negativno odreĎivan, a za govorom o poluostrvu odjekivalo je mnoštvo pitanja, onih na koje ni danas nema nedvosmislenih odgovora. Šta je Balkan; gde se prostire; gde je njegov početak, a gde kraj; je li on nekakva geografska ili politička odrednica; sa čim smo asocirali a sa čim asociramo njegovo ime; hoćemo li prestati da se osećamo neprijatno ili osramoćeno zbog njegovog imena, njegovog opasnog prisustva na ravni političkog; njegove zabačenosti u skrivene kutke Evrope; njegove konstruisane ruţnoće, ekonomskog siromaštva i krajnje drugosti u odnosu na Zapad, Evropu, ‟ostatak sveta‟? Zašto je taj odbačeni, konstruisano neprijatni, zaostali, ruţni i stoga, sakriveni deo tela Evrope sluţio kao objašnjenje za nesreće, ratove, katastrofe, i istovremeno bio povod za hvalisanje, samoočuĎavanje, pisanje poezije i proze o sopstvenoj različitosti, snimanje filmova o veličanstvenosti poroka i odsustva razuma i bio popularno-političko objašnjenje razloga za sukobe i mrţnju? Ova pitanja koja smo isprva postavljali sebi, ili o njima započinjali polemike, duţe od dvadeset godina izranjaju iz popularne štampe, političkih debata i naučnih radova, odakle se sredinom devedesetih godina, najpre tiho, a potom, sve smelije obraćaju interpretatori i kritičari zapadne literature o Balkanu. Iz ove literature; iz pokušaja da se Balkan razume i objasni nastali su i oni kojima je cilj bio prikupljanje i interpretacija putopisne literature: itinerera, dnevnika sa putovanja, mapa i putopisnih beleţaka u kojima čitalac prepoznaje nastojanje da se bliţe objasni jedan deo sveta, ucrta ga na mape i odredi njegovu simboličku poziciju. Takvim pokušajima da se jedan deo sveta objasni pripadaju i dela u kojima se autori bave konstruisanom liminalnom i simbolički dvostrukom pozicijom Balkana, predstavom o geografskom području koje, premda je deo evropskog kontinenta ostaje neka vrsta unutrašnje suprotnosti, nekakvog evropskog političkog, ekonomskog i kulturnog alterega koji od početka devetnaestog veka u delima zapadnih putnika nosi predznak negativnosti, dobija oblik demonskog, mračnog i zaostalog. Putopis, više od drugih narativnih formi reflektuje slike drugoga, daje efekat ogledala koji uspostavlja okvir za nametanje, a potom i internalizaciju takvih predstava, postajući deo nekritičkog evropocentrizma i samoočuĎavanja. Pitanje tih teško razdvojivih slika, deo je pokrenutog problema predstava o Srbiji kao dela Balkana koji je u proteklih dvadesetak godina igrao jednu od glavnih ‟balkanističkih‟ uloga u medijima zemalja Zapada i meĎu prvima izlagan procesima konstruisanja balkanske stvarnosti kao nestvarne, Evropi daleke i nerazumljive. U njoj je bilo poigravanja diskursima o primitivizmu i varvarstvu, o zaostalosti, siromaštvu,
3
brutalnosti, nasilju i brojnih drugih, svih onih lako uklopivih u balkanistički kontekst. Slični diskursi koji sugerišu zaostalost i, uopšte, drugojačijost u odnosu na evropski model u okviru njega samog, prisutni su na Balkanu i u govoru o Balkanu od devetnaestog veka, a markiraju se u talasima koje pokreću političke, ekonomske i kulturne krize. Prva takva kriza javlja se krajem devetnaestog veka, kada se Srbija oslobaĎa otomanskih uticaja i kada je od strane zapadnih putnika podvrgavana orijentalizaciji. No, Balkan u putopisima iz devetnaestog veka, obraĎivan je, interpretiran, a predstave o hibridnosti i unutrašnjem Orijentu izlagane su kritici. Predstave o Srbiji iz tog perioda bile su analizirane u istoriografskoj i antropološkoj literaturi. Ipak, meĎuratni period ostao je do danas zanemaren, poput pukotine u vremenu, ignorisan od strane istraţivača, a putopisi, izuzev retkih, poznatih dela Rebeke Vest i Meri Daram, uporno prećutkivani. To je pokrenulo poslednji motiv da se u ovoj knjizi ne bavim predstavama o Srbiji krajem devetnaestog veka, ili danas, već onim o kojima se nije govorilo nastojeći da tako izmirim dug prema prećutkivanom dobu. Zanemareni putopisi su postepeno izranjali iz privatnih zbirki; arhiva, ili britanskih i američkih knjiţara, a u njima kao da je bilo nečega o čemu nije trebalo govoriti; moţda sećanja na vreme najizrazitije hibridnosti, i stoga fazu okcidentalnih uticaja: najvećih uspeha bioskopa i stranih časopisa, mustri iz evropskih zemalja, odlomaka iz vremena bele kafe, svilenih mašni i šešira, izgradnje hotela, popločavanja ulica prestonice i prvih guţvi u saobraćaju, susreta konja i mercedesa, prvih pukotina na površini patrijarhalnog sistema, a docnije i narušavanja njegove unutrašnje strukture, kabarea, ali nadasve, iskrenog polaganja novih nada u kapitalističke odnose. Koliko god bile iskrivljene ili izokrentute usled efekta putopisnog ogledala, ove slike se prepoznaju u preseku dvadesetih i tridesetih, ostavljajući utisak zemlje koja se pod pritiskom spoljašnjih faktora, koleba izmeĎu prošlosti i budućnosti, čekajući na konačni odabir jačih. Počinjući okončanjem Prvog svetskog rata a okončavajući se novim kolebanjima, i uporednim prisustvom osećanja da je Srbija kako geografski tako simbolički deo Evrope, ovi utisci su suspendovani u trenutku kada počinje Drugi svetski rat. Ovaj rat je doneo novi materijal od kojeg su putnici gradili drugačiju Srbiju i drugačiji Balkan, iznova se poigravajući diskursima o graničnoj pozicioniranosti i neminovnosti prisustva nejasnih granica izmeĎu ţrtava i agresora.
Keywords:
putopisi / reprezentacije / Srbija / međuratni period / percepcija / Velika Britanija / Sjedinjene Države / imperijalizam / kolonijalizam / liminalnost / BalkanSource:
2011, 323Publisher:
- Mali Nemo
Funding / projects:
Collections
Institution/Community
Балканолошки институт САНУ / Institute for Balkan Studies SASATY - BOOK AU - Lazarević Radak, Sanja PY - 2011 UR - https://dais.sanu.ac.rs/123456789/5488 AB - Ova knjiga je rezultat istraţivanja slika Srbije, načina na koji je ona diskurzivno i simbolički proizvoĎena u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Drţavama, zemljama koje još uvek dovodimo u vezu sa tehnološkim napretkom, ekonomskom i socijalnom stabilnošću, otkrivajući tako predstavu Zapada koja dominira u samoj Srbiji i u drugim delovima Balkana. Naizgled nerazmrsivi problem pozicije Balkana i Srbije u njegovim geosimboličkim okvirima, bio je jedan od podsticaja za pokretanje ovog istraţivanja. Kao ‟tradicionalna‟, uvek aktuelna, primarno politička tema, Balkan i sa njim povezani balkanizam, balkanistički diskurs, a u njega smeštena balkanizacija ili balkaničnost i dalje su geosimbolički problemi, oni na koje kao da nema konačnog odgovora, ali koje je vaţno pokrenuti, kako zbog naučnog značaja, tako iz političkih razloga. U proteklih tridesetak godina, iznutra, kroz kanale socijalizacije naglašavana je čas vaţnost geografske pozicije koju Balkan zauzima, čas simbolička i politička neutralnost koja iz nje proizilazi, a ona je, istovremeno, označavala i stalnu izloţenost neprijatnim istorijskim dogaĎajima koji su pak, kao da je reč o nekakvom procesu individualnog razvitka doprineli simboličkom, političkom i kulturnom usavršavanju balkanskih zemalja i njihovog stanovništva. Kao posebnost se izdvajao kako nesigurni status granice, tako afirmativno odnošenje prema ambivalentnosti identiteta. Ponekad se o Balkanu govorilo kao o geografskoj odrednici: on je povlačio diskurse poput snage, kulturne mešavine, hrabrosti, etničkog šarenila, ponekad su diskursi o ovoj geosimboličkoj odrednici dobijali novu boju i novo značenje. Početkom devedesetih godina, to više nije bilo obično poluostrvo, gubeći geografsko, dobijalo je sve jača simbolička značenja. Balkan je postajao oznaka kulturne pripadnosti, privlačeći značenja poput netrpeljivosti, mrţnje, represije, totalitarizma, sankcija, bede, prljavštine. Tako je jedan jedan deo Evrope, postajao čas ambivalentan, čas negativno odreĎivan, a za govorom o poluostrvu odjekivalo je mnoštvo pitanja, onih na koje ni danas nema nedvosmislenih odgovora. Šta je Balkan; gde se prostire; gde je njegov početak, a gde kraj; je li on nekakva geografska ili politička odrednica; sa čim smo asocirali a sa čim asociramo njegovo ime; hoćemo li prestati da se osećamo neprijatno ili osramoćeno zbog njegovog imena, njegovog opasnog prisustva na ravni političkog; njegove zabačenosti u skrivene kutke Evrope; njegove konstruisane ruţnoće, ekonomskog siromaštva i krajnje drugosti u odnosu na Zapad, Evropu, ‟ostatak sveta‟? Zašto je taj odbačeni, konstruisano neprijatni, zaostali, ruţni i stoga, sakriveni deo tela Evrope sluţio kao objašnjenje za nesreće, ratove, katastrofe, i istovremeno bio povod za hvalisanje, samoočuĎavanje, pisanje poezije i proze o sopstvenoj različitosti, snimanje filmova o veličanstvenosti poroka i odsustva razuma i bio popularno-političko objašnjenje razloga za sukobe i mrţnju? Ova pitanja koja smo isprva postavljali sebi, ili o njima započinjali polemike, duţe od dvadeset godina izranjaju iz popularne štampe, političkih debata i naučnih radova, odakle se sredinom devedesetih godina, najpre tiho, a potom, sve smelije obraćaju interpretatori i kritičari zapadne literature o Balkanu. Iz ove literature; iz pokušaja da se Balkan razume i objasni nastali su i oni kojima je cilj bio prikupljanje i interpretacija putopisne literature: itinerera, dnevnika sa putovanja, mapa i putopisnih beleţaka u kojima čitalac prepoznaje nastojanje da se bliţe objasni jedan deo sveta, ucrta ga na mape i odredi njegovu simboličku poziciju. Takvim pokušajima da se jedan deo sveta objasni pripadaju i dela u kojima se autori bave konstruisanom liminalnom i simbolički dvostrukom pozicijom Balkana, predstavom o geografskom području koje, premda je deo evropskog kontinenta ostaje neka vrsta unutrašnje suprotnosti, nekakvog evropskog političkog, ekonomskog i kulturnog alterega koji od početka devetnaestog veka u delima zapadnih putnika nosi predznak negativnosti, dobija oblik demonskog, mračnog i zaostalog. Putopis, više od drugih narativnih formi reflektuje slike drugoga, daje efekat ogledala koji uspostavlja okvir za nametanje, a potom i internalizaciju takvih predstava, postajući deo nekritičkog evropocentrizma i samoočuĎavanja. Pitanje tih teško razdvojivih slika, deo je pokrenutog problema predstava o Srbiji kao dela Balkana koji je u proteklih dvadesetak godina igrao jednu od glavnih ‟balkanističkih‟ uloga u medijima zemalja Zapada i meĎu prvima izlagan procesima konstruisanja balkanske stvarnosti kao nestvarne, Evropi daleke i nerazumljive. U njoj je bilo poigravanja diskursima o primitivizmu i varvarstvu, o zaostalosti, siromaštvu, 3 brutalnosti, nasilju i brojnih drugih, svih onih lako uklopivih u balkanistički kontekst. Slični diskursi koji sugerišu zaostalost i, uopšte, drugojačijost u odnosu na evropski model u okviru njega samog, prisutni su na Balkanu i u govoru o Balkanu od devetnaestog veka, a markiraju se u talasima koje pokreću političke, ekonomske i kulturne krize. Prva takva kriza javlja se krajem devetnaestog veka, kada se Srbija oslobaĎa otomanskih uticaja i kada je od strane zapadnih putnika podvrgavana orijentalizaciji. No, Balkan u putopisima iz devetnaestog veka, obraĎivan je, interpretiran, a predstave o hibridnosti i unutrašnjem Orijentu izlagane su kritici. Predstave o Srbiji iz tog perioda bile su analizirane u istoriografskoj i antropološkoj literaturi. Ipak, meĎuratni period ostao je do danas zanemaren, poput pukotine u vremenu, ignorisan od strane istraţivača, a putopisi, izuzev retkih, poznatih dela Rebeke Vest i Meri Daram, uporno prećutkivani. To je pokrenulo poslednji motiv da se u ovoj knjizi ne bavim predstavama o Srbiji krajem devetnaestog veka, ili danas, već onim o kojima se nije govorilo nastojeći da tako izmirim dug prema prećutkivanom dobu. Zanemareni putopisi su postepeno izranjali iz privatnih zbirki; arhiva, ili britanskih i američkih knjiţara, a u njima kao da je bilo nečega o čemu nije trebalo govoriti; moţda sećanja na vreme najizrazitije hibridnosti, i stoga fazu okcidentalnih uticaja: najvećih uspeha bioskopa i stranih časopisa, mustri iz evropskih zemalja, odlomaka iz vremena bele kafe, svilenih mašni i šešira, izgradnje hotela, popločavanja ulica prestonice i prvih guţvi u saobraćaju, susreta konja i mercedesa, prvih pukotina na površini patrijarhalnog sistema, a docnije i narušavanja njegove unutrašnje strukture, kabarea, ali nadasve, iskrenog polaganja novih nada u kapitalističke odnose. Koliko god bile iskrivljene ili izokrentute usled efekta putopisnog ogledala, ove slike se prepoznaju u preseku dvadesetih i tridesetih, ostavljajući utisak zemlje koja se pod pritiskom spoljašnjih faktora, koleba izmeĎu prošlosti i budućnosti, čekajući na konačni odabir jačih. Počinjući okončanjem Prvog svetskog rata a okončavajući se novim kolebanjima, i uporednim prisustvom osećanja da je Srbija kako geografski tako simbolički deo Evrope, ovi utisci su suspendovani u trenutku kada počinje Drugi svetski rat. Ovaj rat je doneo novi materijal od kojeg su putnici gradili drugačiju Srbiju i drugačiji Balkan, iznova se poigravajući diskursima o graničnoj pozicioniranosti i neminovnosti prisustva nejasnih granica izmeĎu ţrtava i agresora. PB - Mali Nemo T1 - Na granicama Orijenta: predstave o Srbiji u engleskim i američkim putopisima između dva svetska rata VL - 323 UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_5488 ER -
@book{ author = "Lazarević Radak, Sanja", year = "2011", abstract = "Ova knjiga je rezultat istraţivanja slika Srbije, načina na koji je ona diskurzivno i simbolički proizvoĎena u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Drţavama, zemljama koje još uvek dovodimo u vezu sa tehnološkim napretkom, ekonomskom i socijalnom stabilnošću, otkrivajući tako predstavu Zapada koja dominira u samoj Srbiji i u drugim delovima Balkana. Naizgled nerazmrsivi problem pozicije Balkana i Srbije u njegovim geosimboličkim okvirima, bio je jedan od podsticaja za pokretanje ovog istraţivanja. Kao ‟tradicionalna‟, uvek aktuelna, primarno politička tema, Balkan i sa njim povezani balkanizam, balkanistički diskurs, a u njega smeštena balkanizacija ili balkaničnost i dalje su geosimbolički problemi, oni na koje kao da nema konačnog odgovora, ali koje je vaţno pokrenuti, kako zbog naučnog značaja, tako iz političkih razloga. U proteklih tridesetak godina, iznutra, kroz kanale socijalizacije naglašavana je čas vaţnost geografske pozicije koju Balkan zauzima, čas simbolička i politička neutralnost koja iz nje proizilazi, a ona je, istovremeno, označavala i stalnu izloţenost neprijatnim istorijskim dogaĎajima koji su pak, kao da je reč o nekakvom procesu individualnog razvitka doprineli simboličkom, političkom i kulturnom usavršavanju balkanskih zemalja i njihovog stanovništva. Kao posebnost se izdvajao kako nesigurni status granice, tako afirmativno odnošenje prema ambivalentnosti identiteta. Ponekad se o Balkanu govorilo kao o geografskoj odrednici: on je povlačio diskurse poput snage, kulturne mešavine, hrabrosti, etničkog šarenila, ponekad su diskursi o ovoj geosimboličkoj odrednici dobijali novu boju i novo značenje. Početkom devedesetih godina, to više nije bilo obično poluostrvo, gubeći geografsko, dobijalo je sve jača simbolička značenja. Balkan je postajao oznaka kulturne pripadnosti, privlačeći značenja poput netrpeljivosti, mrţnje, represije, totalitarizma, sankcija, bede, prljavštine. Tako je jedan jedan deo Evrope, postajao čas ambivalentan, čas negativno odreĎivan, a za govorom o poluostrvu odjekivalo je mnoštvo pitanja, onih na koje ni danas nema nedvosmislenih odgovora. Šta je Balkan; gde se prostire; gde je njegov početak, a gde kraj; je li on nekakva geografska ili politička odrednica; sa čim smo asocirali a sa čim asociramo njegovo ime; hoćemo li prestati da se osećamo neprijatno ili osramoćeno zbog njegovog imena, njegovog opasnog prisustva na ravni političkog; njegove zabačenosti u skrivene kutke Evrope; njegove konstruisane ruţnoće, ekonomskog siromaštva i krajnje drugosti u odnosu na Zapad, Evropu, ‟ostatak sveta‟? Zašto je taj odbačeni, konstruisano neprijatni, zaostali, ruţni i stoga, sakriveni deo tela Evrope sluţio kao objašnjenje za nesreće, ratove, katastrofe, i istovremeno bio povod za hvalisanje, samoočuĎavanje, pisanje poezije i proze o sopstvenoj različitosti, snimanje filmova o veličanstvenosti poroka i odsustva razuma i bio popularno-političko objašnjenje razloga za sukobe i mrţnju? Ova pitanja koja smo isprva postavljali sebi, ili o njima započinjali polemike, duţe od dvadeset godina izranjaju iz popularne štampe, političkih debata i naučnih radova, odakle se sredinom devedesetih godina, najpre tiho, a potom, sve smelije obraćaju interpretatori i kritičari zapadne literature o Balkanu. Iz ove literature; iz pokušaja da se Balkan razume i objasni nastali su i oni kojima je cilj bio prikupljanje i interpretacija putopisne literature: itinerera, dnevnika sa putovanja, mapa i putopisnih beleţaka u kojima čitalac prepoznaje nastojanje da se bliţe objasni jedan deo sveta, ucrta ga na mape i odredi njegovu simboličku poziciju. Takvim pokušajima da se jedan deo sveta objasni pripadaju i dela u kojima se autori bave konstruisanom liminalnom i simbolički dvostrukom pozicijom Balkana, predstavom o geografskom području koje, premda je deo evropskog kontinenta ostaje neka vrsta unutrašnje suprotnosti, nekakvog evropskog političkog, ekonomskog i kulturnog alterega koji od početka devetnaestog veka u delima zapadnih putnika nosi predznak negativnosti, dobija oblik demonskog, mračnog i zaostalog. Putopis, više od drugih narativnih formi reflektuje slike drugoga, daje efekat ogledala koji uspostavlja okvir za nametanje, a potom i internalizaciju takvih predstava, postajući deo nekritičkog evropocentrizma i samoočuĎavanja. Pitanje tih teško razdvojivih slika, deo je pokrenutog problema predstava o Srbiji kao dela Balkana koji je u proteklih dvadesetak godina igrao jednu od glavnih ‟balkanističkih‟ uloga u medijima zemalja Zapada i meĎu prvima izlagan procesima konstruisanja balkanske stvarnosti kao nestvarne, Evropi daleke i nerazumljive. U njoj je bilo poigravanja diskursima o primitivizmu i varvarstvu, o zaostalosti, siromaštvu, 3 brutalnosti, nasilju i brojnih drugih, svih onih lako uklopivih u balkanistički kontekst. Slični diskursi koji sugerišu zaostalost i, uopšte, drugojačijost u odnosu na evropski model u okviru njega samog, prisutni su na Balkanu i u govoru o Balkanu od devetnaestog veka, a markiraju se u talasima koje pokreću političke, ekonomske i kulturne krize. Prva takva kriza javlja se krajem devetnaestog veka, kada se Srbija oslobaĎa otomanskih uticaja i kada je od strane zapadnih putnika podvrgavana orijentalizaciji. No, Balkan u putopisima iz devetnaestog veka, obraĎivan je, interpretiran, a predstave o hibridnosti i unutrašnjem Orijentu izlagane su kritici. Predstave o Srbiji iz tog perioda bile su analizirane u istoriografskoj i antropološkoj literaturi. Ipak, meĎuratni period ostao je do danas zanemaren, poput pukotine u vremenu, ignorisan od strane istraţivača, a putopisi, izuzev retkih, poznatih dela Rebeke Vest i Meri Daram, uporno prećutkivani. To je pokrenulo poslednji motiv da se u ovoj knjizi ne bavim predstavama o Srbiji krajem devetnaestog veka, ili danas, već onim o kojima se nije govorilo nastojeći da tako izmirim dug prema prećutkivanom dobu. Zanemareni putopisi su postepeno izranjali iz privatnih zbirki; arhiva, ili britanskih i američkih knjiţara, a u njima kao da je bilo nečega o čemu nije trebalo govoriti; moţda sećanja na vreme najizrazitije hibridnosti, i stoga fazu okcidentalnih uticaja: najvećih uspeha bioskopa i stranih časopisa, mustri iz evropskih zemalja, odlomaka iz vremena bele kafe, svilenih mašni i šešira, izgradnje hotela, popločavanja ulica prestonice i prvih guţvi u saobraćaju, susreta konja i mercedesa, prvih pukotina na površini patrijarhalnog sistema, a docnije i narušavanja njegove unutrašnje strukture, kabarea, ali nadasve, iskrenog polaganja novih nada u kapitalističke odnose. Koliko god bile iskrivljene ili izokrentute usled efekta putopisnog ogledala, ove slike se prepoznaju u preseku dvadesetih i tridesetih, ostavljajući utisak zemlje koja se pod pritiskom spoljašnjih faktora, koleba izmeĎu prošlosti i budućnosti, čekajući na konačni odabir jačih. Počinjući okončanjem Prvog svetskog rata a okončavajući se novim kolebanjima, i uporednim prisustvom osećanja da je Srbija kako geografski tako simbolički deo Evrope, ovi utisci su suspendovani u trenutku kada počinje Drugi svetski rat. Ovaj rat je doneo novi materijal od kojeg su putnici gradili drugačiju Srbiju i drugačiji Balkan, iznova se poigravajući diskursima o graničnoj pozicioniranosti i neminovnosti prisustva nejasnih granica izmeĎu ţrtava i agresora.", publisher = "Mali Nemo", title = "Na granicama Orijenta: predstave o Srbiji u engleskim i američkim putopisima između dva svetska rata", volume = "323", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_5488" }
Lazarević Radak, S.. (2011). Na granicama Orijenta: predstave o Srbiji u engleskim i američkim putopisima između dva svetska rata. Mali Nemo., 323. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_5488
Lazarević Radak S. Na granicama Orijenta: predstave o Srbiji u engleskim i američkim putopisima između dva svetska rata. 2011;323. https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_5488 .
Lazarević Radak, Sanja, "Na granicama Orijenta: predstave o Srbiji u engleskim i američkim putopisima između dva svetska rata", 323 (2011), https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_5488 .