'-Et, ô ces voix d'enfants chantant dans la coupole!' Dimension symbolique de l'architecture et Mises en scène contemporaines du Parsifal de Richard Wagner
'Oh, ti dečji glasovi koji pevaju sa kupole!' - simbolička dimenzija savremenih scenskih postavki parsifala Riharda Vagnera
Abstract
Parsifal représente un dilemme entre la sensualité et l'aspiration à la pureté, que Wagner a notamment synthétisé visuellement dans ses indications de décors. De nos jours, de nombreux metteurs en scène refusent ce message de renoncement à la sensualité. Cet article analyse trois spectacles contemporains (Hans Hollmann, Harry Kupfer, Nikolaus Lehnhoff) sous l'angle de la dimension architecturale, afin de déterminer les liens entre les partis pris des metteurs en scène quant aux décors et le message donné à l'oeuvre, ainsi que le rapport aux didascalies wagnériennes.
Dilema između senzualnog, s jedne strane, i težnje ka čistoti, s druge, oličena u Parsifalu, razmatrana je u duhu šopenhauerovske negacije filozofskog mišljenja, čiji je Vagner bio sledbenik. Težeći da precizno naznači različite dimenzije svojih ostvarenja, Vagner je u osvrtu na izgled scenografije u okviru didaskalija jasno izrazio tu dilemu: 'Auf dem Gebiete und in der Burg der Gralshüter 'Montsalvat'; Gegend im Character der nördlichen Gebirge des gotischen Spaniens. Sodann: Klingsor's Zauberschloß, am Südabhange derselben Gebirge, dem arabischen Spanien zugewandt, anzunehmen.' Ne iznenađuje činjenica da je kraljevstvo Klingsora Vagner doveo u vezu sa orijentalizovanom predstavom - naime, krajem XIX veka primetna je opsednutost likom fatalne žene i slabošću muškaraca pred sopstvenim čulnim željama. Takav scenario najčešće je otelovljavan kroz prizor Orijenta, zamišljenog kao središte egzotičnog, senzualnog i opasnog. Klingsor, pre nego što namami i zarobi vitezove Grala, pokazuje za...čaranu baštu, koja podseća na onu koju je opredmetio Taso predstavljajući Armidu u Oslobođenom Jerusalimu (i njegovim kasnijim brojnim adaptacijama). Istovremeno, vitezovi se pojavljuju sa druge strane brda u predelu u kome dominira gotička arhitektura. Ovakva dihotomija između senzualnosti i strogosti jasno govori gledaocima o karakteristikama epohe i njihovoj materijalizaciji kroz scenografsko rešenje. Šta se dešava sa savremenim postavkama? Kako primeniti Vagnerove sugestije o scenskom oživljavanju dva radikalno udaljena sveta? Brojni savremeni režiseri, neskloni tome da u Parsifalu izraze hrišćansku poruku, posebno odbacivanje čulnog, nepoverljivi su prema ovom delu. Glavno je pitanje da li da se režiser, menjajući Vagnerovu zamisao manje ili više radikalno, i diskutabilno, i dalje oslanja na arhitektonsku i vizuelnu ambivalentnost u scenografiji? Na koji način nam, u toj situaciji, scenografija pomaže da analiziramo stanovište režisera? Kako bismo razmotrili ovo pitanje, osvrnućemo se na tri postavke još uvek aktuelnih režisera - Hansa Holmana (Hans Hollmann), Harija Kufera (Harry Kupfer) i Nikolausa Lenhofa (Nikolaus Lehnhoff), koje su dostupne u DVD izdanjima. One ilustruju tri korenito različita pristupa scenskoj dimenziji u Parsifalu i njegovoj poruci.
Keywords:
Parsifal / mise en scène / Hans Hollmann / Harry Kupfer / Nikolaus LehnhoffSource:
Музикологија / Musicology, 2013, 15, 215-231Collections
Institution/Community
Музиколошки институт САНУ / Institute of Musicology SASATY - JOUR AU - Vincent, Delphine PY - 2013 UR - https://dais.sanu.ac.rs/123456789/2732 AB - Parsifal représente un dilemme entre la sensualité et l'aspiration à la pureté, que Wagner a notamment synthétisé visuellement dans ses indications de décors. De nos jours, de nombreux metteurs en scène refusent ce message de renoncement à la sensualité. Cet article analyse trois spectacles contemporains (Hans Hollmann, Harry Kupfer, Nikolaus Lehnhoff) sous l'angle de la dimension architecturale, afin de déterminer les liens entre les partis pris des metteurs en scène quant aux décors et le message donné à l'oeuvre, ainsi que le rapport aux didascalies wagnériennes. AB - Dilema između senzualnog, s jedne strane, i težnje ka čistoti, s druge, oličena u Parsifalu, razmatrana je u duhu šopenhauerovske negacije filozofskog mišljenja, čiji je Vagner bio sledbenik. Težeći da precizno naznači različite dimenzije svojih ostvarenja, Vagner je u osvrtu na izgled scenografije u okviru didaskalija jasno izrazio tu dilemu: 'Auf dem Gebiete und in der Burg der Gralshüter 'Montsalvat'; Gegend im Character der nördlichen Gebirge des gotischen Spaniens. Sodann: Klingsor's Zauberschloß, am Südabhange derselben Gebirge, dem arabischen Spanien zugewandt, anzunehmen.' Ne iznenađuje činjenica da je kraljevstvo Klingsora Vagner doveo u vezu sa orijentalizovanom predstavom - naime, krajem XIX veka primetna je opsednutost likom fatalne žene i slabošću muškaraca pred sopstvenim čulnim željama. Takav scenario najčešće je otelovljavan kroz prizor Orijenta, zamišljenog kao središte egzotičnog, senzualnog i opasnog. Klingsor, pre nego što namami i zarobi vitezove Grala, pokazuje začaranu baštu, koja podseća na onu koju je opredmetio Taso predstavljajući Armidu u Oslobođenom Jerusalimu (i njegovim kasnijim brojnim adaptacijama). Istovremeno, vitezovi se pojavljuju sa druge strane brda u predelu u kome dominira gotička arhitektura. Ovakva dihotomija između senzualnosti i strogosti jasno govori gledaocima o karakteristikama epohe i njihovoj materijalizaciji kroz scenografsko rešenje. Šta se dešava sa savremenim postavkama? Kako primeniti Vagnerove sugestije o scenskom oživljavanju dva radikalno udaljena sveta? Brojni savremeni režiseri, neskloni tome da u Parsifalu izraze hrišćansku poruku, posebno odbacivanje čulnog, nepoverljivi su prema ovom delu. Glavno je pitanje da li da se režiser, menjajući Vagnerovu zamisao manje ili više radikalno, i diskutabilno, i dalje oslanja na arhitektonsku i vizuelnu ambivalentnost u scenografiji? Na koji način nam, u toj situaciji, scenografija pomaže da analiziramo stanovište režisera? Kako bismo razmotrili ovo pitanje, osvrnućemo se na tri postavke još uvek aktuelnih režisera - Hansa Holmana (Hans Hollmann), Harija Kufera (Harry Kupfer) i Nikolausa Lenhofa (Nikolaus Lehnhoff), koje su dostupne u DVD izdanjima. One ilustruju tri korenito različita pristupa scenskoj dimenziji u Parsifalu i njegovoj poruci. T2 - Музикологија / Musicology T1 - '-Et, ô ces voix d'enfants chantant dans la coupole!' Dimension symbolique de l'architecture et Mises en scène contemporaines du Parsifal de Richard Wagner T1 - 'Oh, ti dečji glasovi koji pevaju sa kupole!' - simbolička dimenzija savremenih scenskih postavki parsifala Riharda Vagnera SP - 215 EP - 231 IS - 15 DO - 10.2298/MUZ1315215V UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2732 ER -
@article{ author = "Vincent, Delphine", year = "2013", abstract = "Parsifal représente un dilemme entre la sensualité et l'aspiration à la pureté, que Wagner a notamment synthétisé visuellement dans ses indications de décors. De nos jours, de nombreux metteurs en scène refusent ce message de renoncement à la sensualité. Cet article analyse trois spectacles contemporains (Hans Hollmann, Harry Kupfer, Nikolaus Lehnhoff) sous l'angle de la dimension architecturale, afin de déterminer les liens entre les partis pris des metteurs en scène quant aux décors et le message donné à l'oeuvre, ainsi que le rapport aux didascalies wagnériennes., Dilema između senzualnog, s jedne strane, i težnje ka čistoti, s druge, oličena u Parsifalu, razmatrana je u duhu šopenhauerovske negacije filozofskog mišljenja, čiji je Vagner bio sledbenik. Težeći da precizno naznači različite dimenzije svojih ostvarenja, Vagner je u osvrtu na izgled scenografije u okviru didaskalija jasno izrazio tu dilemu: 'Auf dem Gebiete und in der Burg der Gralshüter 'Montsalvat'; Gegend im Character der nördlichen Gebirge des gotischen Spaniens. Sodann: Klingsor's Zauberschloß, am Südabhange derselben Gebirge, dem arabischen Spanien zugewandt, anzunehmen.' Ne iznenađuje činjenica da je kraljevstvo Klingsora Vagner doveo u vezu sa orijentalizovanom predstavom - naime, krajem XIX veka primetna je opsednutost likom fatalne žene i slabošću muškaraca pred sopstvenim čulnim željama. Takav scenario najčešće je otelovljavan kroz prizor Orijenta, zamišljenog kao središte egzotičnog, senzualnog i opasnog. Klingsor, pre nego što namami i zarobi vitezove Grala, pokazuje začaranu baštu, koja podseća na onu koju je opredmetio Taso predstavljajući Armidu u Oslobođenom Jerusalimu (i njegovim kasnijim brojnim adaptacijama). Istovremeno, vitezovi se pojavljuju sa druge strane brda u predelu u kome dominira gotička arhitektura. Ovakva dihotomija između senzualnosti i strogosti jasno govori gledaocima o karakteristikama epohe i njihovoj materijalizaciji kroz scenografsko rešenje. Šta se dešava sa savremenim postavkama? Kako primeniti Vagnerove sugestije o scenskom oživljavanju dva radikalno udaljena sveta? Brojni savremeni režiseri, neskloni tome da u Parsifalu izraze hrišćansku poruku, posebno odbacivanje čulnog, nepoverljivi su prema ovom delu. Glavno je pitanje da li da se režiser, menjajući Vagnerovu zamisao manje ili više radikalno, i diskutabilno, i dalje oslanja na arhitektonsku i vizuelnu ambivalentnost u scenografiji? Na koji način nam, u toj situaciji, scenografija pomaže da analiziramo stanovište režisera? Kako bismo razmotrili ovo pitanje, osvrnućemo se na tri postavke još uvek aktuelnih režisera - Hansa Holmana (Hans Hollmann), Harija Kufera (Harry Kupfer) i Nikolausa Lenhofa (Nikolaus Lehnhoff), koje su dostupne u DVD izdanjima. One ilustruju tri korenito različita pristupa scenskoj dimenziji u Parsifalu i njegovoj poruci.", journal = "Музикологија / Musicology", title = "'-Et, ô ces voix d'enfants chantant dans la coupole!' Dimension symbolique de l'architecture et Mises en scène contemporaines du Parsifal de Richard Wagner, 'Oh, ti dečji glasovi koji pevaju sa kupole!' - simbolička dimenzija savremenih scenskih postavki parsifala Riharda Vagnera", pages = "215-231", number = "15", doi = "10.2298/MUZ1315215V", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2732" }
Vincent, D.. (2013). '-Et, ô ces voix d'enfants chantant dans la coupole!' Dimension symbolique de l'architecture et Mises en scène contemporaines du Parsifal de Richard Wagner. in Музикологија / Musicology(15), 215-231. https://doi.org/10.2298/MUZ1315215V https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2732
Vincent D. '-Et, ô ces voix d'enfants chantant dans la coupole!' Dimension symbolique de l'architecture et Mises en scène contemporaines du Parsifal de Richard Wagner. in Музикологија / Musicology. 2013;(15):215-231. doi:10.2298/MUZ1315215V https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2732 .
Vincent, Delphine, "'-Et, ô ces voix d'enfants chantant dans la coupole!' Dimension symbolique de l'architecture et Mises en scène contemporaines du Parsifal de Richard Wagner" in Музикологија / Musicology, no. 15 (2013):215-231, https://doi.org/10.2298/MUZ1315215V ., https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2732 .