Music and rhetoric in ekphonesis: The neume synemba

Abstract

In the development of ekphonetic notation, three phases are recognized: the pre-classical (9th-10th c.), the classical (11th-12th c.) and the degenerate system. By the end of the 12th century, in some manuscripts the rules of application of the neume pairs had already changed, so that the system during the 13th and the 14th centuries is misinterpreted and after the 15th century is completely forgotten. Within this framework, some Gospel lectionaries of the 11th-12th centuries show a particular use of the neume synemba. In this study, different combinations with the neume synemba are analysed in connection with both the grammatical structure of the text and its meaning, and with the liturgical time in which the pericopes were read.

Analiza jevanđeljskih čtenija iz rukopisa Lavra A' 113 i Pantokrator 10, Marc. gr. I, 47 (coll. 978) i Marc. gr. 551 (coll. 826), Biblioteca Queriniana D.II.14 i Österreichische Nationalbibliothek, Suppl. gr. 128 pokazala je da se neuma synemba sreće ne samo u paru synemba-teleia već i u vezi sa svim neumskim parovima iz klasičnog sistema. U svakom od rukopisa ona se koristi na različite načine i sa različitom učestalošću, ali uvek u situacijama kada je kola zajedno sa neumom synemba povezana sa prethodnim znakom. Na osnovu ovih zapažanja se može pretpostaviti da je synemba slobodno korišćena od strane čteca, a u cilju boljeg razumevanja teksta. Međutim, melodijski značaj ove neume ostaje nejasan. Nakon pregleda šest rukopisa dva su moguća zaključka: synemba označava promenu intonacije, kako bi se naglasila veza sa prethodnim znakom kolon ili je njena uloga u obeležavanju fraze, tačnije u upućivanju na kontinuirano povezivanje u momentima kada je, zbog značenja teksta, neophodno da se čitanje ne prekida.