Transition of Greek art song from the national school to modernism
Grčka umetnička solo pesma na prelazu od nacionalne škole do modernizma
Abstract
This study presents the different ways in which two Greek composers, Leonidas Zoras and Jani Christou, viewed modernism. The songs of Zoras are typical example of the gradual withdrawal from the aesthetic framework of the National School which dominated during the first decades of the twentieth century. In contrast, Jani Christou, who spent his childhood in Alexandria and received an exclusively Western-type education, remained untouched by Greek traditional music or the Greek National School. His work was moulded by the ancient Greek philosophical belief in the elation of the listener through the transcendental power of Art. By his Six T. S. Eliot Songs Christou offered some of the best examples of twentieth-century expressionistic vocal music.
Umetničke solo pesme u Grčkoj tokom prve tri decenije XX veka nastajale su pod uticajem Manolisa Kalomirisa i nacionalne škole. Upravo u prelomnoj fazi razvoja modernog grčkog društva, kompozitori su putem ovoga žanra izražavali svoje političke, socijalne i ideološke stavove. Sa muzičke tačke gledišta, ova ostvarenja prevazilazila su okvire tonalnog okruženja, ali su ostajala duboko ukorenjena u tradicionalnoj pesmi.U radu su predstaljena dva načina na koje su grčki kompozitori, Leonidas Zoras i Jani Hristu izražavali svoj modernizam. Kod Zorasa, on je bio završna faza do koje je stigao krenuvši od nasleđa nacionalne škole.Za Hristua, sam modernizam predstavljao je polaznu tačku njegovog kompozicionog stila. Pesme Leonidasa Zorasa tipičan su primer postepenog udaljavanja od estetskih okvira nacionalne škole. U prvoj stvaralačkoj fazi kompozitor je kombinovao postromantičarske i impresionističke elemente nasleđene od svog učitelja Kalomirisa i savremeniju tehniku, posebno klastere i pol...imodalnost, što se uočava u njegovom ciklusu pesama Skice (1925).Posle studija u Berlinu (1938-40) vratio se u Atinu napustivši i tonalnost svog prethodnog stvaralačkog perioda. Eksperimentisao je sa formom vokalne minijature koja je u ciklusu Trenuci (1950), na tekstove haiku poezije, neverovatno svedena i kratka, zatim sa Sprechgesang tehnikom i ritmičko-melodijskim osobinama pravoslavnog pojanja u ciklusu Ponuda (1952) i sa krajnjim hromatizmom stižući do atonalnosti u svojih Četrnaest pesama na stihove Kavafisa. Za razliku od Zorasa, Jani Hristu tokom svog formiranja nije bio u dodiru sa grčkom muzičkom tradicijom. Rođen u Kairu gde je obrazovan u anglosaksonskom duhu, posle studija filozofije, lingvistike, logike i kompozicije u Kembridžu (1938-44) bio je udaljen od potrebe da se u svojim delima određuje prema dostignućima nacionalne škole. Bio je zainteresovan za misticizam i za učenje o zagrobnom životu. Verovao je u transcendentalnu moć umetnosti i u mit kao mogućnost promene poretka modernog sveta. Helenizam u njegovoj muzici bio je filozofskog karaktera. Hristu je u svojih Šest pesama T. S. Eliota želeo da postigne dramu, sa značenjem koje je ona imala u antičkoj Grčkoj. S namerom da slušaoca dovede do ekstremnog psihološkog stanja, iskoristio je sav dramaturški potencijal poetskih stihova i ponudio jedan od najboljih ekspresionističkih primera vokalne muzike XX veka.
Keywords:
Leonidas Zoras / Jani Christou / greek national school of music / greek art songSource:
Музикологија / Musicology, 2008, 8, 27-44Collections
Institution/Community
Музиколошки институт САНУ / Institute of Musicology SASATY - JOUR AU - Kontossi, Sofia PY - 2008 UR - https://dais.sanu.ac.rs/123456789/2636 AB - This study presents the different ways in which two Greek composers, Leonidas Zoras and Jani Christou, viewed modernism. The songs of Zoras are typical example of the gradual withdrawal from the aesthetic framework of the National School which dominated during the first decades of the twentieth century. In contrast, Jani Christou, who spent his childhood in Alexandria and received an exclusively Western-type education, remained untouched by Greek traditional music or the Greek National School. His work was moulded by the ancient Greek philosophical belief in the elation of the listener through the transcendental power of Art. By his Six T. S. Eliot Songs Christou offered some of the best examples of twentieth-century expressionistic vocal music. AB - Umetničke solo pesme u Grčkoj tokom prve tri decenije XX veka nastajale su pod uticajem Manolisa Kalomirisa i nacionalne škole. Upravo u prelomnoj fazi razvoja modernog grčkog društva, kompozitori su putem ovoga žanra izražavali svoje političke, socijalne i ideološke stavove. Sa muzičke tačke gledišta, ova ostvarenja prevazilazila su okvire tonalnog okruženja, ali su ostajala duboko ukorenjena u tradicionalnoj pesmi.U radu su predstaljena dva načina na koje su grčki kompozitori, Leonidas Zoras i Jani Hristu izražavali svoj modernizam. Kod Zorasa, on je bio završna faza do koje je stigao krenuvši od nasleđa nacionalne škole.Za Hristua, sam modernizam predstavljao je polaznu tačku njegovog kompozicionog stila. Pesme Leonidasa Zorasa tipičan su primer postepenog udaljavanja od estetskih okvira nacionalne škole. U prvoj stvaralačkoj fazi kompozitor je kombinovao postromantičarske i impresionističke elemente nasleđene od svog učitelja Kalomirisa i savremeniju tehniku, posebno klastere i polimodalnost, što se uočava u njegovom ciklusu pesama Skice (1925).Posle studija u Berlinu (1938-40) vratio se u Atinu napustivši i tonalnost svog prethodnog stvaralačkog perioda. Eksperimentisao je sa formom vokalne minijature koja je u ciklusu Trenuci (1950), na tekstove haiku poezije, neverovatno svedena i kratka, zatim sa Sprechgesang tehnikom i ritmičko-melodijskim osobinama pravoslavnog pojanja u ciklusu Ponuda (1952) i sa krajnjim hromatizmom stižući do atonalnosti u svojih Četrnaest pesama na stihove Kavafisa. Za razliku od Zorasa, Jani Hristu tokom svog formiranja nije bio u dodiru sa grčkom muzičkom tradicijom. Rođen u Kairu gde je obrazovan u anglosaksonskom duhu, posle studija filozofije, lingvistike, logike i kompozicije u Kembridžu (1938-44) bio je udaljen od potrebe da se u svojim delima određuje prema dostignućima nacionalne škole. Bio je zainteresovan za misticizam i za učenje o zagrobnom životu. Verovao je u transcendentalnu moć umetnosti i u mit kao mogućnost promene poretka modernog sveta. Helenizam u njegovoj muzici bio je filozofskog karaktera. Hristu je u svojih Šest pesama T. S. Eliota želeo da postigne dramu, sa značenjem koje je ona imala u antičkoj Grčkoj. S namerom da slušaoca dovede do ekstremnog psihološkog stanja, iskoristio je sav dramaturški potencijal poetskih stihova i ponudio jedan od najboljih ekspresionističkih primera vokalne muzike XX veka. T2 - Музикологија / Musicology T1 - Transition of Greek art song from the national school to modernism T1 - Grčka umetnička solo pesma na prelazu od nacionalne škole do modernizma SP - 27 EP - 44 IS - 8 DO - 10.2298/MUZ0808027K UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2636 ER -
@article{ author = "Kontossi, Sofia", year = "2008", abstract = "This study presents the different ways in which two Greek composers, Leonidas Zoras and Jani Christou, viewed modernism. The songs of Zoras are typical example of the gradual withdrawal from the aesthetic framework of the National School which dominated during the first decades of the twentieth century. In contrast, Jani Christou, who spent his childhood in Alexandria and received an exclusively Western-type education, remained untouched by Greek traditional music or the Greek National School. His work was moulded by the ancient Greek philosophical belief in the elation of the listener through the transcendental power of Art. By his Six T. S. Eliot Songs Christou offered some of the best examples of twentieth-century expressionistic vocal music., Umetničke solo pesme u Grčkoj tokom prve tri decenije XX veka nastajale su pod uticajem Manolisa Kalomirisa i nacionalne škole. Upravo u prelomnoj fazi razvoja modernog grčkog društva, kompozitori su putem ovoga žanra izražavali svoje političke, socijalne i ideološke stavove. Sa muzičke tačke gledišta, ova ostvarenja prevazilazila su okvire tonalnog okruženja, ali su ostajala duboko ukorenjena u tradicionalnoj pesmi.U radu su predstaljena dva načina na koje su grčki kompozitori, Leonidas Zoras i Jani Hristu izražavali svoj modernizam. Kod Zorasa, on je bio završna faza do koje je stigao krenuvši od nasleđa nacionalne škole.Za Hristua, sam modernizam predstavljao je polaznu tačku njegovog kompozicionog stila. Pesme Leonidasa Zorasa tipičan su primer postepenog udaljavanja od estetskih okvira nacionalne škole. U prvoj stvaralačkoj fazi kompozitor je kombinovao postromantičarske i impresionističke elemente nasleđene od svog učitelja Kalomirisa i savremeniju tehniku, posebno klastere i polimodalnost, što se uočava u njegovom ciklusu pesama Skice (1925).Posle studija u Berlinu (1938-40) vratio se u Atinu napustivši i tonalnost svog prethodnog stvaralačkog perioda. Eksperimentisao je sa formom vokalne minijature koja je u ciklusu Trenuci (1950), na tekstove haiku poezije, neverovatno svedena i kratka, zatim sa Sprechgesang tehnikom i ritmičko-melodijskim osobinama pravoslavnog pojanja u ciklusu Ponuda (1952) i sa krajnjim hromatizmom stižući do atonalnosti u svojih Četrnaest pesama na stihove Kavafisa. Za razliku od Zorasa, Jani Hristu tokom svog formiranja nije bio u dodiru sa grčkom muzičkom tradicijom. Rođen u Kairu gde je obrazovan u anglosaksonskom duhu, posle studija filozofije, lingvistike, logike i kompozicije u Kembridžu (1938-44) bio je udaljen od potrebe da se u svojim delima određuje prema dostignućima nacionalne škole. Bio je zainteresovan za misticizam i za učenje o zagrobnom životu. Verovao je u transcendentalnu moć umetnosti i u mit kao mogućnost promene poretka modernog sveta. Helenizam u njegovoj muzici bio je filozofskog karaktera. Hristu je u svojih Šest pesama T. S. Eliota želeo da postigne dramu, sa značenjem koje je ona imala u antičkoj Grčkoj. S namerom da slušaoca dovede do ekstremnog psihološkog stanja, iskoristio je sav dramaturški potencijal poetskih stihova i ponudio jedan od najboljih ekspresionističkih primera vokalne muzike XX veka.", journal = "Музикологија / Musicology", title = "Transition of Greek art song from the national school to modernism, Grčka umetnička solo pesma na prelazu od nacionalne škole do modernizma", pages = "27-44", number = "8", doi = "10.2298/MUZ0808027K", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2636" }
Kontossi, S.. (2008). Transition of Greek art song from the national school to modernism. in Музикологија / Musicology(8), 27-44. https://doi.org/10.2298/MUZ0808027K https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2636
Kontossi S. Transition of Greek art song from the national school to modernism. in Музикологија / Musicology. 2008;(8):27-44. doi:10.2298/MUZ0808027K https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2636 .
Kontossi, Sofia, "Transition of Greek art song from the national school to modernism" in Музикологија / Musicology, no. 8 (2008):27-44, https://doi.org/10.2298/MUZ0808027K ., https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2636 .