DAIS - Digital Archive of the Serbian Academy of Sciences and Arts
    • English
    • Српски
    • Српски (Serbia)
  • English 
    • English
    • Serbian (Cyrillic)
    • Serbian (Latin)
  • Login
View Item 
  •   DAIS
  • Музиколошки институт САНУ / Institute of Musicology SASA
  • Музикологија (часопис) / Musicology (journal)
  • View Item
  •   DAIS
  • Музиколошки институт САНУ / Institute of Musicology SASA
  • Музикологија (часопис) / Musicology (journal)
  • View Item
JavaScript is disabled for your browser. Some features of this site may not work without it.

The 'ugliness' of Jewish prayer: Voice quality as the expression of identity

'Ružnoća' jevrejske molitve - kvalitet glasa kao izraz identiteta

Thumbnail
2007
2691.pdf (415.2Kb)
Authors
Friđeš, Judit
Article (Published version)
Metadata
Show full item record
Abstract
This article is based on the musical material and interviews the author collected in Hungary, France, Czechoslovakia, the USA and Israel in the course of thirty years of her fieldwork among the traditional East-Ashkenazi Jews. It relates to the aesthetic concepts of the prayer chant of the Ashkenazi Jews of East Europe ('East -Ashkenazim') as it appears to have existed before World War II, survived in the oral tradition until the 1970s and exists sporadically up to the present.
U studiji se razmatraju estetski koncepti molitvenog pevanja Aškenazi Jevreja iz istočne Evrope, koji su u usmenoj tradiciji postojali sve do sedamdesetih godina 20. veka, a koji su sporadično opstali sve do danas. Akcenat je stavljen na pevačku praksu pre Drugog svetskog rata. U pevanju pomenute jevrejske zajednice razlikuju se tri stilska nivoa: lična molitva, koju odlikuje brz i jednostavan rečitativ; predvodnik u molitvi ili predstavnik zajednice, poznatiji kao ba’al tefilah (ba’al tefillah) ili kao šeliah cibur (scheliach tzibbur), obično upražnjava melodičan i usporen pevački manir koji manje podseća na govor a više na pevanje; najzad, vođa u molitvi - kantor (hazzan), uz navedene načine primenjuje i umnogome kompleksnije melodijske razrade jednostavnih napeva. Linija koja razdvaja ove muzičke stilove i date pojačke uloge, u zavisnosti od obredne radnje, može biti naglašena. Distinkcija u odnosu na uprošćeni melodijsko-ritmički rečitativ dolazi posebno do izražaja pri molitvama z...a veće praznike koje izvode profesionalni pojci pevajući vrlo ukrašene melodije. Važno je naglasiti i to da u tradicionalnim jevrejskim zajednicama svaki muški član može biti predvodnik u molitvi; štaviše, često se dešava da tu ulogu svi periodično ponove. Rezultat ovakve prakse jeste mnoštvo pojačkih manira, budući da svaki pojedinac unosi u interpretaciju nešto posve lično. U studiji se, dakle, razmatraju načini izvođenja koji se mogu označiti kao 'pojanje', 'recitovanje' ili 'pevanje'. U fokusu pažnje su, takođe, osobenosti i aspekti 'jevrejskog' interpretativnog modela; preciznije rečeno, ne ono što one jesu, s obzirom na to da je dijapazon varijantnih elemenata gotovo nepregledan, nego više šta one nisu ili kakve ne treba da budu. Neke od glavnih karakteristika pojačkog manira Aškenazi Jevreja jesu sledeće: nesigurna intonacija, iznenadne promene u ritmičkom stilu, nestabilna metrika, dominanti glasovni kvalitet koji se određuje kao sirov - neisprofilisan, zatim posve proizvoljno primenjivanje raznovrsnih glasovnih efekata (grleni zvuci i oni koji podsećaju na štucanje imitacija zviždanja, vikanje itd). S obzirom na to da je jevrejsko pojanje krajnje individualno, svaki pojac ima slobodu da iskoristi sopstvene vokalne kvalitete i osobene načine primene vokalnih efekata. No, važnije od traganja za odgovorom na pitanje koji je pojački stil ispravan, ili opisivanja kakvi oni mogu biti, jeste pitanje izvora estetskog ideala pojačkih manira Aškenazi Jevreja. Primarno opravdanje za estetiku jevrejskog pojanja, ili tačnije, antiestetiku - estetiku ružnog, treba videti u aksiomu da molitva nije umetnost. Molitva ima muzičku dimenziju, ali ona ne sme da odvlači pažnju sa suštine koja se dostiže jedino kroz tzv. kavanah (kavvanah) - posvećenost i/ili koncentraciju. Prateći interpretacije poznatih jevrejskih pojaca, autorka rasvetljava zahteve koje kavanah postavlja, kao i različite načine koje u zadovoljenju istih odabrani pojci sprovode.

Keywords:
Jewish prayer / East -Ashkenazim / 'Jewishness' / voice quality / aesthetic of the non-beautiful / ba'al tefillah / sheliach tzibbur / hazzan / kavvanah / Kedusha / Avromi Tzvi Erbst / Jenő Róth
Source:
Музикологија / Musicology, 2007, 7, 99-118

DOI: 10.2298/MUZ0707099F

ISSN: 1450-9814 (print)

[ Google Scholar ]
Handle
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2613
URI
https://dais.sanu.ac.rs/123456789/2613
Collections
  • Музикологија (часопис) / Musicology (journal)
Institution/Community
Музиколошки институт САНУ / Institute of Musicology SASA
TY  - JOUR
AU  - Friđeš, Judit
PY  - 2007
UR  - https://dais.sanu.ac.rs/123456789/2613
AB  - This article is based on the musical material and interviews the author collected in Hungary, France, Czechoslovakia, the USA and Israel in the course of thirty years of her fieldwork among the traditional East-Ashkenazi Jews. It relates to the aesthetic concepts of the prayer chant of the Ashkenazi Jews of East Europe ('East -Ashkenazim') as it appears to have existed before World War II, survived in the oral tradition until the 1970s and exists sporadically up to the present.
AB  - U studiji se razmatraju estetski koncepti molitvenog pevanja Aškenazi Jevreja iz istočne Evrope, koji su u usmenoj tradiciji postojali sve do sedamdesetih godina 20. veka, a koji su sporadično opstali sve do danas. Akcenat je stavljen na pevačku praksu pre Drugog svetskog rata. U pevanju pomenute jevrejske zajednice razlikuju se tri stilska nivoa: lična molitva, koju odlikuje brz i jednostavan rečitativ; predvodnik u molitvi ili predstavnik zajednice, poznatiji kao ba’al tefilah (ba’al tefillah) ili kao šeliah cibur (scheliach tzibbur), obično upražnjava melodičan i usporen pevački manir koji manje podseća na govor a više na pevanje; najzad, vođa u molitvi - kantor (hazzan), uz navedene načine primenjuje i umnogome kompleksnije melodijske razrade jednostavnih napeva. Linija koja razdvaja ove muzičke stilove i date pojačke uloge, u zavisnosti od obredne radnje, može biti naglašena. Distinkcija u odnosu na uprošćeni melodijsko-ritmički rečitativ dolazi posebno do izražaja pri molitvama za veće praznike koje izvode profesionalni pojci pevajući vrlo ukrašene melodije. Važno je naglasiti i to da u tradicionalnim jevrejskim zajednicama svaki muški član može biti predvodnik u molitvi; štaviše, često se dešava da tu ulogu svi periodično ponove. Rezultat ovakve prakse jeste mnoštvo pojačkih manira, budući da svaki pojedinac unosi u interpretaciju nešto posve lično. U studiji se, dakle, razmatraju načini izvođenja koji se mogu označiti kao 'pojanje', 'recitovanje' ili 'pevanje'. U fokusu pažnje su, takođe, osobenosti i aspekti 'jevrejskog' interpretativnog modela; preciznije rečeno, ne ono što one jesu, s obzirom na to da je dijapazon varijantnih elemenata gotovo nepregledan, nego više šta one nisu ili kakve ne treba da budu. Neke od glavnih karakteristika pojačkog manira Aškenazi Jevreja jesu sledeće: nesigurna intonacija, iznenadne promene u ritmičkom stilu, nestabilna metrika, dominanti glasovni kvalitet koji se određuje kao sirov - neisprofilisan, zatim posve proizvoljno primenjivanje raznovrsnih glasovnih efekata (grleni zvuci i oni koji podsećaju na štucanje imitacija zviždanja, vikanje itd). S obzirom na to da je jevrejsko pojanje krajnje individualno, svaki pojac ima slobodu da iskoristi sopstvene vokalne kvalitete i osobene načine primene vokalnih efekata. No, važnije od traganja za odgovorom na pitanje koji je pojački stil ispravan, ili opisivanja kakvi oni mogu biti, jeste pitanje izvora estetskog ideala pojačkih manira Aškenazi Jevreja. Primarno opravdanje za estetiku jevrejskog pojanja, ili tačnije, antiestetiku - estetiku ružnog, treba videti u aksiomu da molitva nije umetnost. Molitva ima muzičku dimenziju, ali ona ne sme da odvlači pažnju sa suštine koja se dostiže jedino kroz tzv. kavanah (kavvanah) - posvećenost i/ili koncentraciju. Prateći interpretacije poznatih jevrejskih pojaca, autorka rasvetljava zahteve koje kavanah postavlja, kao i različite načine koje u zadovoljenju istih odabrani pojci sprovode.
T2  - Музикологија / Musicology
T1  - The 'ugliness' of Jewish prayer: Voice quality as the expression of identity
T1  - 'Ružnoća' jevrejske molitve - kvalitet glasa kao izraz identiteta
SP  - 99
EP  - 118
IS  - 7
DO  - 10.2298/MUZ0707099F
UR  - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2613
ER  - 
@article{
author = "Friđeš, Judit",
year = "2007",
abstract = "This article is based on the musical material and interviews the author collected in Hungary, France, Czechoslovakia, the USA and Israel in the course of thirty years of her fieldwork among the traditional East-Ashkenazi Jews. It relates to the aesthetic concepts of the prayer chant of the Ashkenazi Jews of East Europe ('East -Ashkenazim') as it appears to have existed before World War II, survived in the oral tradition until the 1970s and exists sporadically up to the present., U studiji se razmatraju estetski koncepti molitvenog pevanja Aškenazi Jevreja iz istočne Evrope, koji su u usmenoj tradiciji postojali sve do sedamdesetih godina 20. veka, a koji su sporadično opstali sve do danas. Akcenat je stavljen na pevačku praksu pre Drugog svetskog rata. U pevanju pomenute jevrejske zajednice razlikuju se tri stilska nivoa: lična molitva, koju odlikuje brz i jednostavan rečitativ; predvodnik u molitvi ili predstavnik zajednice, poznatiji kao ba’al tefilah (ba’al tefillah) ili kao šeliah cibur (scheliach tzibbur), obično upražnjava melodičan i usporen pevački manir koji manje podseća na govor a više na pevanje; najzad, vođa u molitvi - kantor (hazzan), uz navedene načine primenjuje i umnogome kompleksnije melodijske razrade jednostavnih napeva. Linija koja razdvaja ove muzičke stilove i date pojačke uloge, u zavisnosti od obredne radnje, može biti naglašena. Distinkcija u odnosu na uprošćeni melodijsko-ritmički rečitativ dolazi posebno do izražaja pri molitvama za veće praznike koje izvode profesionalni pojci pevajući vrlo ukrašene melodije. Važno je naglasiti i to da u tradicionalnim jevrejskim zajednicama svaki muški član može biti predvodnik u molitvi; štaviše, često se dešava da tu ulogu svi periodično ponove. Rezultat ovakve prakse jeste mnoštvo pojačkih manira, budući da svaki pojedinac unosi u interpretaciju nešto posve lično. U studiji se, dakle, razmatraju načini izvođenja koji se mogu označiti kao 'pojanje', 'recitovanje' ili 'pevanje'. U fokusu pažnje su, takođe, osobenosti i aspekti 'jevrejskog' interpretativnog modela; preciznije rečeno, ne ono što one jesu, s obzirom na to da je dijapazon varijantnih elemenata gotovo nepregledan, nego više šta one nisu ili kakve ne treba da budu. Neke od glavnih karakteristika pojačkog manira Aškenazi Jevreja jesu sledeće: nesigurna intonacija, iznenadne promene u ritmičkom stilu, nestabilna metrika, dominanti glasovni kvalitet koji se određuje kao sirov - neisprofilisan, zatim posve proizvoljno primenjivanje raznovrsnih glasovnih efekata (grleni zvuci i oni koji podsećaju na štucanje imitacija zviždanja, vikanje itd). S obzirom na to da je jevrejsko pojanje krajnje individualno, svaki pojac ima slobodu da iskoristi sopstvene vokalne kvalitete i osobene načine primene vokalnih efekata. No, važnije od traganja za odgovorom na pitanje koji je pojački stil ispravan, ili opisivanja kakvi oni mogu biti, jeste pitanje izvora estetskog ideala pojačkih manira Aškenazi Jevreja. Primarno opravdanje za estetiku jevrejskog pojanja, ili tačnije, antiestetiku - estetiku ružnog, treba videti u aksiomu da molitva nije umetnost. Molitva ima muzičku dimenziju, ali ona ne sme da odvlači pažnju sa suštine koja se dostiže jedino kroz tzv. kavanah (kavvanah) - posvećenost i/ili koncentraciju. Prateći interpretacije poznatih jevrejskih pojaca, autorka rasvetljava zahteve koje kavanah postavlja, kao i različite načine koje u zadovoljenju istih odabrani pojci sprovode.",
journal = "Музикологија / Musicology",
title = "The 'ugliness' of Jewish prayer: Voice quality as the expression of identity, 'Ružnoća' jevrejske molitve - kvalitet glasa kao izraz identiteta",
pages = "99-118",
number = "7",
doi = "10.2298/MUZ0707099F",
url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2613"
}
Friđeš, J.. (2007). The 'ugliness' of Jewish prayer: Voice quality as the expression of identity. in Музикологија / Musicology(7), 99-118.
https://doi.org/10.2298/MUZ0707099F
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2613
Friđeš J. The 'ugliness' of Jewish prayer: Voice quality as the expression of identity. in Музикологија / Musicology. 2007;(7):99-118.
doi:10.2298/MUZ0707099F
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2613 .
Friđeš, Judit, "The 'ugliness' of Jewish prayer: Voice quality as the expression of identity" in Музикологија / Musicology, no. 7 (2007):99-118,
https://doi.org/10.2298/MUZ0707099F .,
https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2613 .

DSpace software copyright © 2002-2015  DuraSpace
About DAIS - Digital Archive of the Serbian Academy of Sciences and Arts | Send Feedback

re3dataOpenAIRERCUB
 

 

All of DSpaceInstitutions/communitiesAuthorsTitlesSubjectsThis institutionAuthorsTitlesSubjects

Statistics

View Usage Statistics

DSpace software copyright © 2002-2015  DuraSpace
About DAIS - Digital Archive of the Serbian Academy of Sciences and Arts | Send Feedback

re3dataOpenAIRERCUB