Samuel Beckett and music. An absurd essay about the idea of musicality and musical form in Samuel Beckett’s short pieces: influences and possibilities
Semjuel Beket i muzika. Apsurdni esej o ideji muzikalnosti i muzičkoj formi u Beketovim kratkim komadima - uticaji i mogućnosti
Abstract
The premise of musicality of Beckett’s short dramas contains more questions than answers. Is the musicality of text present only in the work of Samuel Beckett? Do only the (musical) stage remarks in Beckett’s dramas suggest the idea of musicality? Can the absurdity of his output be expressed with music and through music? Some short musical compositions, especially by Alexandre Scriabine, can be in some way compared with Beckett’s "dramaticules", but only in form not in the meaning and musical language. The question of hidden influences remains to be developed.
S obzirom na svoje muzičko obrazovanje i nesvakidašnji umetnički senzibilitet sasvim je moguće da je Semjuel Beket (1906-1989), eksponent pozorišne estetike teatra apsurda, imao od početka svog književnog rada ideju literature kao muzike i ideju muzičke forme primenjene na literaturu. Najbolje se takva težnja ili prirodna predispozicija može sagledati u proznim delima malim dramama i "dramatikulama", bez obzira da li je za njih autor predvideo scensku muziku ili ne. Teško je izdvojiti ko je od književnika, kompozitora čak i slikara, mogao uticati na takav njegov stav. Može se reći da Beket nije samo pisao komade sa muzikom ili uz muziku, već da je stvarao samu muziku, prave verbalne koncertne kompozicije određene muzičke forme. Paradoksalno je pri tom da samo njegovo delo nikako nije zahvalan materijal za muzičke kompozicije. Kratke drame iz poslednje decenije Beketovog života svedoče da im je autor svesno davao oblik književnog torza slično formi klavirskih komada kompozitora 20 veka.... I kroz piščeve precizne didaskalije i crteže, koji se podjednako odnose na pokret, atmosferu, osvetljenje ili scensku muziku, stiče se utisak minuciozne agogike jedne muzičke partiture. Beketova poslednja dela jesu literarne minijature, mogući pandani komadima Aleksandra Skrjabina ili Arnolda Šenberga. Svesni posebnog semiotskog sistema književnog dela Semjuela Beketa i vrlo razrađenog, visoko sofisticiranog harmonskog sistema Skrjabinovog muzičkog jezika, izbegavamo proizvoljnosti u poređenjima literature i muzike time što su za ovu priliku izabrani primeri Skrjabinovih kompozicija više lirsko-kontemplativne prirode: Prelidi op. 11 i 17, kao i delovi Pete sonate op. 53. Sa onim drugim delima, izrazito ekstatičnog karaktera, kakva je uglavnom celokupna muzika Aleksandra Skrjabina, klavirska ili simfonijska, Beketovi sadržaji nemaju nikakve veze, pa ni njegova dramska forma ljudske usamljenosti i beznadežnosti. Ma kako nepristupačno muzici bilo delo Semjuela Beketa njegov je opus u više mahova bio inspiracija instrumentalnim i operskim kompozitorima, otvarajući svojim specifičnim kvalitetima nove mogućnosti naročito u oblasti muzičko-scenske umetnosti.
Keywords:
Samuel Beckett / Theatre of the Absurd / absurd literature / abstract painting / music / rhythm / influence / Alexandre ScriabineSource:
Музикологија / Musicology, 2004, 4, 113-120Collections
Institution/Community
Музиколошки институт САНУ / Institute of Musicology SASATY - JOUR AU - Mosusova, Nadežda PY - 2004 UR - https://dais.sanu.ac.rs/123456789/2541 AB - The premise of musicality of Beckett’s short dramas contains more questions than answers. Is the musicality of text present only in the work of Samuel Beckett? Do only the (musical) stage remarks in Beckett’s dramas suggest the idea of musicality? Can the absurdity of his output be expressed with music and through music? Some short musical compositions, especially by Alexandre Scriabine, can be in some way compared with Beckett’s "dramaticules", but only in form not in the meaning and musical language. The question of hidden influences remains to be developed. AB - S obzirom na svoje muzičko obrazovanje i nesvakidašnji umetnički senzibilitet sasvim je moguće da je Semjuel Beket (1906-1989), eksponent pozorišne estetike teatra apsurda, imao od početka svog književnog rada ideju literature kao muzike i ideju muzičke forme primenjene na literaturu. Najbolje se takva težnja ili prirodna predispozicija može sagledati u proznim delima malim dramama i "dramatikulama", bez obzira da li je za njih autor predvideo scensku muziku ili ne. Teško je izdvojiti ko je od književnika, kompozitora čak i slikara, mogao uticati na takav njegov stav. Može se reći da Beket nije samo pisao komade sa muzikom ili uz muziku, već da je stvarao samu muziku, prave verbalne koncertne kompozicije određene muzičke forme. Paradoksalno je pri tom da samo njegovo delo nikako nije zahvalan materijal za muzičke kompozicije. Kratke drame iz poslednje decenije Beketovog života svedoče da im je autor svesno davao oblik književnog torza slično formi klavirskih komada kompozitora 20 veka. I kroz piščeve precizne didaskalije i crteže, koji se podjednako odnose na pokret, atmosferu, osvetljenje ili scensku muziku, stiče se utisak minuciozne agogike jedne muzičke partiture. Beketova poslednja dela jesu literarne minijature, mogući pandani komadima Aleksandra Skrjabina ili Arnolda Šenberga. Svesni posebnog semiotskog sistema književnog dela Semjuela Beketa i vrlo razrađenog, visoko sofisticiranog harmonskog sistema Skrjabinovog muzičkog jezika, izbegavamo proizvoljnosti u poređenjima literature i muzike time što su za ovu priliku izabrani primeri Skrjabinovih kompozicija više lirsko-kontemplativne prirode: Prelidi op. 11 i 17, kao i delovi Pete sonate op. 53. Sa onim drugim delima, izrazito ekstatičnog karaktera, kakva je uglavnom celokupna muzika Aleksandra Skrjabina, klavirska ili simfonijska, Beketovi sadržaji nemaju nikakve veze, pa ni njegova dramska forma ljudske usamljenosti i beznadežnosti. Ma kako nepristupačno muzici bilo delo Semjuela Beketa njegov je opus u više mahova bio inspiracija instrumentalnim i operskim kompozitorima, otvarajući svojim specifičnim kvalitetima nove mogućnosti naročito u oblasti muzičko-scenske umetnosti. T2 - Музикологија / Musicology T1 - Samuel Beckett and music. An absurd essay about the idea of musicality and musical form in Samuel Beckett’s short pieces: influences and possibilities T1 - Semjuel Beket i muzika. Apsurdni esej o ideji muzikalnosti i muzičkoj formi u Beketovim kratkim komadima - uticaji i mogućnosti SP - 113 EP - 120 IS - 4 DO - 10.2298/MUZ0404113M UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2541 ER -
@article{ author = "Mosusova, Nadežda", year = "2004", abstract = "The premise of musicality of Beckett’s short dramas contains more questions than answers. Is the musicality of text present only in the work of Samuel Beckett? Do only the (musical) stage remarks in Beckett’s dramas suggest the idea of musicality? Can the absurdity of his output be expressed with music and through music? Some short musical compositions, especially by Alexandre Scriabine, can be in some way compared with Beckett’s "dramaticules", but only in form not in the meaning and musical language. The question of hidden influences remains to be developed., S obzirom na svoje muzičko obrazovanje i nesvakidašnji umetnički senzibilitet sasvim je moguće da je Semjuel Beket (1906-1989), eksponent pozorišne estetike teatra apsurda, imao od početka svog književnog rada ideju literature kao muzike i ideju muzičke forme primenjene na literaturu. Najbolje se takva težnja ili prirodna predispozicija može sagledati u proznim delima malim dramama i "dramatikulama", bez obzira da li je za njih autor predvideo scensku muziku ili ne. Teško je izdvojiti ko je od književnika, kompozitora čak i slikara, mogao uticati na takav njegov stav. Može se reći da Beket nije samo pisao komade sa muzikom ili uz muziku, već da je stvarao samu muziku, prave verbalne koncertne kompozicije određene muzičke forme. Paradoksalno je pri tom da samo njegovo delo nikako nije zahvalan materijal za muzičke kompozicije. Kratke drame iz poslednje decenije Beketovog života svedoče da im je autor svesno davao oblik književnog torza slično formi klavirskih komada kompozitora 20 veka. I kroz piščeve precizne didaskalije i crteže, koji se podjednako odnose na pokret, atmosferu, osvetljenje ili scensku muziku, stiče se utisak minuciozne agogike jedne muzičke partiture. Beketova poslednja dela jesu literarne minijature, mogući pandani komadima Aleksandra Skrjabina ili Arnolda Šenberga. Svesni posebnog semiotskog sistema književnog dela Semjuela Beketa i vrlo razrađenog, visoko sofisticiranog harmonskog sistema Skrjabinovog muzičkog jezika, izbegavamo proizvoljnosti u poređenjima literature i muzike time što su za ovu priliku izabrani primeri Skrjabinovih kompozicija više lirsko-kontemplativne prirode: Prelidi op. 11 i 17, kao i delovi Pete sonate op. 53. Sa onim drugim delima, izrazito ekstatičnog karaktera, kakva je uglavnom celokupna muzika Aleksandra Skrjabina, klavirska ili simfonijska, Beketovi sadržaji nemaju nikakve veze, pa ni njegova dramska forma ljudske usamljenosti i beznadežnosti. Ma kako nepristupačno muzici bilo delo Semjuela Beketa njegov je opus u više mahova bio inspiracija instrumentalnim i operskim kompozitorima, otvarajući svojim specifičnim kvalitetima nove mogućnosti naročito u oblasti muzičko-scenske umetnosti.", journal = "Музикологија / Musicology", title = "Samuel Beckett and music. An absurd essay about the idea of musicality and musical form in Samuel Beckett’s short pieces: influences and possibilities, Semjuel Beket i muzika. Apsurdni esej o ideji muzikalnosti i muzičkoj formi u Beketovim kratkim komadima - uticaji i mogućnosti", pages = "113-120", number = "4", doi = "10.2298/MUZ0404113M", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2541" }
Mosusova, N.. (2004). Samuel Beckett and music. An absurd essay about the idea of musicality and musical form in Samuel Beckett’s short pieces: influences and possibilities. in Музикологија / Musicology(4), 113-120. https://doi.org/10.2298/MUZ0404113M https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2541
Mosusova N. Samuel Beckett and music. An absurd essay about the idea of musicality and musical form in Samuel Beckett’s short pieces: influences and possibilities. in Музикологија / Musicology. 2004;(4):113-120. doi:10.2298/MUZ0404113M https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2541 .
Mosusova, Nadežda, "Samuel Beckett and music. An absurd essay about the idea of musicality and musical form in Samuel Beckett’s short pieces: influences and possibilities" in Музикологија / Musicology, no. 4 (2004):113-120, https://doi.org/10.2298/MUZ0404113M ., https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2541 .