'Au-delà d’une musique informelle': Nostalgia, obsolescence and the avant-garde
'S one strane enformelske muzike' - nostalgija, zastarevanje i avangarda
Апстракт
This essay draws on the concepts of profane illumination and the inform to develop a model of the avant-garde in relation to obsolescence and nostalgia. The model is illustrated musically by accounts of two American works, the finale of Charles Ives’s Second Orchestral Set (1915) and John Cage’s Imaginary Landscape No. 4 for twelve radios (1951).
Praktično prvi princip estetike avangarde je posvećenost apsolutno novom Ali ovaj princip nikada nije tako jednostavan ili direktan kao što izgleda to je činjenica ironično izvedena iz "klasične" formulacije Artura Remboa stare preko jednog veka: "Moramo biti apsolutno moderni" ("Il faut être absolument moderne"). Avangardna umetnost, bilo da je akustička, vizuelna ili verbalna, blisko je povezana sa fenomenom zastarevanja. Podrazumevajući samu sebe kao kritiku estetičke i društvene nostalgije, ona razvija sopstvenu, ne manje problematičnu nostalgiju. Avangarda teži da postane upravo ona praksa sa kojom želi da raskine. Da bi se prepoznala ova njena tendencija, međutim, nije neophodno avangardu omalovažiti. Radije treba opisati istorijski karakter avangardne umetnosti i ustanoviti okvir za njeno tumačenje. Istoričnost avangarde postaje problematična samo onda kada je sama umetnost zaboravi ili ne uspe da je prepozna. Moj esej počinje dijagnozom skorašnjeg primera ovog neuspeha, "misaon...e opere" Vreme senki (Shadowtime 2004) Brajana Fernihaua (Brian Ferneyhough), po libretu Čarlsa Bernštajna (Charles Bernstein) baziranog na životu i radu Valtera Benjamina (Walter Benjamin). Autori su planirali da skandalizuju publiku složenošću i inovativnošću svog rada, ali su uspeli samo da izazovu mlako odobravanje ili neodobravanje, odnosno, još gore, indiferentnost. Njihov model inovativnosti je postao zastareo. Održavao se samo na nepriznatoj nostalgiji za intelektualnom smelošću otelotvorenoj u liku Benjamina koji je - a što su autori takođe izgleda zaboravili - bio toliko široko slavljen i citiran poslednjih godina (obrnuto od relativnog zaborava koji je trajao mnogo godina nakon njegove smrti), da je već izbor Benjamina kao protagoniste predstavljao kliše po sebi. Benjamin ipak, i opet prilično ironično, pruža odličnu polaznu tačku za istorijsko razumevanje avangarde. Njegov esej "Nadrealizam: poslednji snimak evropske inteligencije" ("Surrealism: The Last Snapshot of the European Intelligentsia") iz 1929. godine locira estetiku avangarde na preseku triju tendencija: odbacivanja buržoaskog individualizma, pokušaja zasnivanja modela pisanja kao stanja opijenosti i "ogorčenog, ostrašćenog bunta protiv katolocizma". Rezultat je estetika "profanog prosvetljenja" kako je Benjamin naziva, koncept koji se može proširiti tako da obuhvati avangardnu praksu uopšte uz pomoć dodatnog koncepta bezformnosti (informe) predloženog od Salvadora Dalija (Salvador Dalí), a pozajmljenog 1990-tih od strane istoričara umetnosti Rozalind Kraus (Rosalind Krauss) da označi ono što ona naziva "optički nesvesno" u modernizmu. Kao što Krausova uočava bezformnost nije negativitet ili nedostatak koji stoji nasuprot formi, već pozitivna konzistencija bez identiteta, "razilaženje svakog ‘identiteta’ od sebe samog na ono što nije". Bezformnost je supstanca čije se kategorije i ograničenja ne mogu odrediti, no bez njih se ona ne može ni pojaviti; to je stvar bez sopstva "koju stvara forma sama; kao što logika - onda kada delujući logično unutar sebe deluje protiv sebe - proizvodi formu heterologike". Moj esej polazi od koncepata profanog prosvetljenja i bezformnosti da bi razvio model avangarde u vezi sa zastarevanjem i nostalgijom. Model je muzički ilustrovan na primerima dva američka dela finala Drugog orkestarskog komada (Second Orchestral Set, 1915) Čarlsa Ajvza (Charles Ives) i Zamišljenog pejzaža br. 4 za 12 radio-aparata (Imaginary Landscape No. 4, 1951) Džona Kejdža (John Cage). Prikazano ovim modelom avangardno umetničko delo je uvek kontradiktorno. Ono je uvek anamorfno oslobođeno tradicionalnih opterećenja formom, jasnoćom i društvenom prihvatljivošću; ono je uvek i retrospektivno, jer se osvrće na ova opterećenja na način koji im daje novo svetlo, darujući im možda i nov život. Najvećim delom, anamorfni aspekt pogađa u prvi mah slušaoca, da bi potom sasvim malo, a često i više, bio narušen strukturnom silom percepcije. Oznaka avangarde je, dakle, oslobođenje od svojevrsne negacije koja progoni standardne forme mišljenja i reprezentovanja, sopstva i socijalnosti vrtoglavo, mahnito, ekstatično ispoljavanje bezformne supstance koja čini osnovu svih formi, ali koja se može pojaviti samo kao vrsta deformiteta. I pitanje koje avangarda pokreće glasi: "Koliko daleko i koliko još dugo se može održati ova pojava, ova negativna epifanija, pre nego što joj se dodeli simbolična vrednost i time se "re/formira", u dvostrukom značenju koje ta reč na engleskom može imati: reformirati = formirati iznova i reformisati = korigovati preterivanja ili nedostatke?".
Кључне речи:
Avant-garde / Brian Ferneyhough / Walter Benjamin / Charles Ives / John Cage / inform / nostalgia / obsolescenceИзвор:
Музикологија / Musicology, 2006, 6, 43-62Институција/група
Музиколошки институт САНУ / Institute of Musicology SASATY - JOUR AU - Krejmer, Lorens PY - 2006 UR - https://dais.sanu.ac.rs/123456789/2582 AB - This essay draws on the concepts of profane illumination and the inform to develop a model of the avant-garde in relation to obsolescence and nostalgia. The model is illustrated musically by accounts of two American works, the finale of Charles Ives’s Second Orchestral Set (1915) and John Cage’s Imaginary Landscape No. 4 for twelve radios (1951). AB - Praktično prvi princip estetike avangarde je posvećenost apsolutno novom Ali ovaj princip nikada nije tako jednostavan ili direktan kao što izgleda to je činjenica ironično izvedena iz "klasične" formulacije Artura Remboa stare preko jednog veka: "Moramo biti apsolutno moderni" ("Il faut être absolument moderne"). Avangardna umetnost, bilo da je akustička, vizuelna ili verbalna, blisko je povezana sa fenomenom zastarevanja. Podrazumevajući samu sebe kao kritiku estetičke i društvene nostalgije, ona razvija sopstvenu, ne manje problematičnu nostalgiju. Avangarda teži da postane upravo ona praksa sa kojom želi da raskine. Da bi se prepoznala ova njena tendencija, međutim, nije neophodno avangardu omalovažiti. Radije treba opisati istorijski karakter avangardne umetnosti i ustanoviti okvir za njeno tumačenje. Istoričnost avangarde postaje problematična samo onda kada je sama umetnost zaboravi ili ne uspe da je prepozna. Moj esej počinje dijagnozom skorašnjeg primera ovog neuspeha, "misaone opere" Vreme senki (Shadowtime 2004) Brajana Fernihaua (Brian Ferneyhough), po libretu Čarlsa Bernštajna (Charles Bernstein) baziranog na životu i radu Valtera Benjamina (Walter Benjamin). Autori su planirali da skandalizuju publiku složenošću i inovativnošću svog rada, ali su uspeli samo da izazovu mlako odobravanje ili neodobravanje, odnosno, još gore, indiferentnost. Njihov model inovativnosti je postao zastareo. Održavao se samo na nepriznatoj nostalgiji za intelektualnom smelošću otelotvorenoj u liku Benjamina koji je - a što su autori takođe izgleda zaboravili - bio toliko široko slavljen i citiran poslednjih godina (obrnuto od relativnog zaborava koji je trajao mnogo godina nakon njegove smrti), da je već izbor Benjamina kao protagoniste predstavljao kliše po sebi. Benjamin ipak, i opet prilično ironično, pruža odličnu polaznu tačku za istorijsko razumevanje avangarde. Njegov esej "Nadrealizam: poslednji snimak evropske inteligencije" ("Surrealism: The Last Snapshot of the European Intelligentsia") iz 1929. godine locira estetiku avangarde na preseku triju tendencija: odbacivanja buržoaskog individualizma, pokušaja zasnivanja modela pisanja kao stanja opijenosti i "ogorčenog, ostrašćenog bunta protiv katolocizma". Rezultat je estetika "profanog prosvetljenja" kako je Benjamin naziva, koncept koji se može proširiti tako da obuhvati avangardnu praksu uopšte uz pomoć dodatnog koncepta bezformnosti (informe) predloženog od Salvadora Dalija (Salvador Dalí), a pozajmljenog 1990-tih od strane istoričara umetnosti Rozalind Kraus (Rosalind Krauss) da označi ono što ona naziva "optički nesvesno" u modernizmu. Kao što Krausova uočava bezformnost nije negativitet ili nedostatak koji stoji nasuprot formi, već pozitivna konzistencija bez identiteta, "razilaženje svakog ‘identiteta’ od sebe samog na ono što nije". Bezformnost je supstanca čije se kategorije i ograničenja ne mogu odrediti, no bez njih se ona ne može ni pojaviti; to je stvar bez sopstva "koju stvara forma sama; kao što logika - onda kada delujući logično unutar sebe deluje protiv sebe - proizvodi formu heterologike". Moj esej polazi od koncepata profanog prosvetljenja i bezformnosti da bi razvio model avangarde u vezi sa zastarevanjem i nostalgijom. Model je muzički ilustrovan na primerima dva američka dela finala Drugog orkestarskog komada (Second Orchestral Set, 1915) Čarlsa Ajvza (Charles Ives) i Zamišljenog pejzaža br. 4 za 12 radio-aparata (Imaginary Landscape No. 4, 1951) Džona Kejdža (John Cage). Prikazano ovim modelom avangardno umetničko delo je uvek kontradiktorno. Ono je uvek anamorfno oslobođeno tradicionalnih opterećenja formom, jasnoćom i društvenom prihvatljivošću; ono je uvek i retrospektivno, jer se osvrće na ova opterećenja na način koji im daje novo svetlo, darujući im možda i nov život. Najvećim delom, anamorfni aspekt pogađa u prvi mah slušaoca, da bi potom sasvim malo, a često i više, bio narušen strukturnom silom percepcije. Oznaka avangarde je, dakle, oslobođenje od svojevrsne negacije koja progoni standardne forme mišljenja i reprezentovanja, sopstva i socijalnosti vrtoglavo, mahnito, ekstatično ispoljavanje bezformne supstance koja čini osnovu svih formi, ali koja se može pojaviti samo kao vrsta deformiteta. I pitanje koje avangarda pokreće glasi: "Koliko daleko i koliko još dugo se može održati ova pojava, ova negativna epifanija, pre nego što joj se dodeli simbolična vrednost i time se "re/formira", u dvostrukom značenju koje ta reč na engleskom može imati: reformirati = formirati iznova i reformisati = korigovati preterivanja ili nedostatke?". T2 - Музикологија / Musicology T1 - 'Au-delà d’une musique informelle': Nostalgia, obsolescence and the avant-garde T1 - 'S one strane enformelske muzike' - nostalgija, zastarevanje i avangarda SP - 43 EP - 62 IS - 6 DO - 10.2298/MUZ0606043K UR - https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2582 ER -
@article{ author = "Krejmer, Lorens", year = "2006", abstract = "This essay draws on the concepts of profane illumination and the inform to develop a model of the avant-garde in relation to obsolescence and nostalgia. The model is illustrated musically by accounts of two American works, the finale of Charles Ives’s Second Orchestral Set (1915) and John Cage’s Imaginary Landscape No. 4 for twelve radios (1951)., Praktično prvi princip estetike avangarde je posvećenost apsolutno novom Ali ovaj princip nikada nije tako jednostavan ili direktan kao što izgleda to je činjenica ironično izvedena iz "klasične" formulacije Artura Remboa stare preko jednog veka: "Moramo biti apsolutno moderni" ("Il faut être absolument moderne"). Avangardna umetnost, bilo da je akustička, vizuelna ili verbalna, blisko je povezana sa fenomenom zastarevanja. Podrazumevajući samu sebe kao kritiku estetičke i društvene nostalgije, ona razvija sopstvenu, ne manje problematičnu nostalgiju. Avangarda teži da postane upravo ona praksa sa kojom želi da raskine. Da bi se prepoznala ova njena tendencija, međutim, nije neophodno avangardu omalovažiti. Radije treba opisati istorijski karakter avangardne umetnosti i ustanoviti okvir za njeno tumačenje. Istoričnost avangarde postaje problematična samo onda kada je sama umetnost zaboravi ili ne uspe da je prepozna. Moj esej počinje dijagnozom skorašnjeg primera ovog neuspeha, "misaone opere" Vreme senki (Shadowtime 2004) Brajana Fernihaua (Brian Ferneyhough), po libretu Čarlsa Bernštajna (Charles Bernstein) baziranog na životu i radu Valtera Benjamina (Walter Benjamin). Autori su planirali da skandalizuju publiku složenošću i inovativnošću svog rada, ali su uspeli samo da izazovu mlako odobravanje ili neodobravanje, odnosno, još gore, indiferentnost. Njihov model inovativnosti je postao zastareo. Održavao se samo na nepriznatoj nostalgiji za intelektualnom smelošću otelotvorenoj u liku Benjamina koji je - a što su autori takođe izgleda zaboravili - bio toliko široko slavljen i citiran poslednjih godina (obrnuto od relativnog zaborava koji je trajao mnogo godina nakon njegove smrti), da je već izbor Benjamina kao protagoniste predstavljao kliše po sebi. Benjamin ipak, i opet prilično ironično, pruža odličnu polaznu tačku za istorijsko razumevanje avangarde. Njegov esej "Nadrealizam: poslednji snimak evropske inteligencije" ("Surrealism: The Last Snapshot of the European Intelligentsia") iz 1929. godine locira estetiku avangarde na preseku triju tendencija: odbacivanja buržoaskog individualizma, pokušaja zasnivanja modela pisanja kao stanja opijenosti i "ogorčenog, ostrašćenog bunta protiv katolocizma". Rezultat je estetika "profanog prosvetljenja" kako je Benjamin naziva, koncept koji se može proširiti tako da obuhvati avangardnu praksu uopšte uz pomoć dodatnog koncepta bezformnosti (informe) predloženog od Salvadora Dalija (Salvador Dalí), a pozajmljenog 1990-tih od strane istoričara umetnosti Rozalind Kraus (Rosalind Krauss) da označi ono što ona naziva "optički nesvesno" u modernizmu. Kao što Krausova uočava bezformnost nije negativitet ili nedostatak koji stoji nasuprot formi, već pozitivna konzistencija bez identiteta, "razilaženje svakog ‘identiteta’ od sebe samog na ono što nije". Bezformnost je supstanca čije se kategorije i ograničenja ne mogu odrediti, no bez njih se ona ne može ni pojaviti; to je stvar bez sopstva "koju stvara forma sama; kao što logika - onda kada delujući logično unutar sebe deluje protiv sebe - proizvodi formu heterologike". Moj esej polazi od koncepata profanog prosvetljenja i bezformnosti da bi razvio model avangarde u vezi sa zastarevanjem i nostalgijom. Model je muzički ilustrovan na primerima dva američka dela finala Drugog orkestarskog komada (Second Orchestral Set, 1915) Čarlsa Ajvza (Charles Ives) i Zamišljenog pejzaža br. 4 za 12 radio-aparata (Imaginary Landscape No. 4, 1951) Džona Kejdža (John Cage). Prikazano ovim modelom avangardno umetničko delo je uvek kontradiktorno. Ono je uvek anamorfno oslobođeno tradicionalnih opterećenja formom, jasnoćom i društvenom prihvatljivošću; ono je uvek i retrospektivno, jer se osvrće na ova opterećenja na način koji im daje novo svetlo, darujući im možda i nov život. Najvećim delom, anamorfni aspekt pogađa u prvi mah slušaoca, da bi potom sasvim malo, a često i više, bio narušen strukturnom silom percepcije. Oznaka avangarde je, dakle, oslobođenje od svojevrsne negacije koja progoni standardne forme mišljenja i reprezentovanja, sopstva i socijalnosti vrtoglavo, mahnito, ekstatično ispoljavanje bezformne supstance koja čini osnovu svih formi, ali koja se može pojaviti samo kao vrsta deformiteta. I pitanje koje avangarda pokreće glasi: "Koliko daleko i koliko još dugo se može održati ova pojava, ova negativna epifanija, pre nego što joj se dodeli simbolična vrednost i time se "re/formira", u dvostrukom značenju koje ta reč na engleskom može imati: reformirati = formirati iznova i reformisati = korigovati preterivanja ili nedostatke?".", journal = "Музикологија / Musicology", title = "'Au-delà d’une musique informelle': Nostalgia, obsolescence and the avant-garde, 'S one strane enformelske muzike' - nostalgija, zastarevanje i avangarda", pages = "43-62", number = "6", doi = "10.2298/MUZ0606043K", url = "https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2582" }
Krejmer, L.. (2006). 'Au-delà d’une musique informelle': Nostalgia, obsolescence and the avant-garde. in Музикологија / Musicology(6), 43-62. https://doi.org/10.2298/MUZ0606043K https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2582
Krejmer L. 'Au-delà d’une musique informelle': Nostalgia, obsolescence and the avant-garde. in Музикологија / Musicology. 2006;(6):43-62. doi:10.2298/MUZ0606043K https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2582 .
Krejmer, Lorens, "'Au-delà d’une musique informelle': Nostalgia, obsolescence and the avant-garde" in Музикологија / Musicology, no. 6 (2006):43-62, https://doi.org/10.2298/MUZ0606043K ., https://hdl.handle.net/21.15107/rcub_dais_2582 .